Oftalmološki problemi kod velikana slikarstva

Sigurno se pitate kakve veze ima oftalmologija sa slikarstvom?

Vjerovali ili ne,  velikani kao što su El Greco, Rembrandt, Van Gogh, Paul Cezanne, Claude Monet, Edgar Degas, Mary Cassatt, Camille Pissarro and Auguste Renoir su svi imali problem sa vidom, dakle, njihove vidne promjene imale su veliki uticaj na njihovo majstorstvo!

Monet i Degas su imali ozbiljna vidna oboljenja, dok su kod ostalih promjene u vidu bile manje.  Impresionisti su koristili svijetlost da bi dočarali šta vide, kao I da bi naglasili kontrast. Kada je njihov vid oslabio, tj. svjetlost nije dolazila do mrežnjače na isti način, svijet nisu percipirali kao ranije, i njihovo slikarstvo se takodje promijenilo. Činjenica je da njihovo slikarstvo nije rezultat samo njihovog stila, već I načina vidjenja.

Stil Edgara Degasa i Clauda Moneta je bio već utvrdjen prije njihove bolesti, ali su nastavili slikati dok su se borili sa makularnom degeneracijom I kataraktom, i obojica su došli vrlo blizu sljepila, za razliku od mnogih slikara koji su prestali slikati kada su se suočili sa nekom očnom bolešću (Georgia O’Keeffe, Mary Cassatt).

U kasnijem slikarskom radu Degasa I Moneta, u isto vrijeme kada je njihova vidna oštrina znatno oslabila, jasno možemo primijetiti pojačanu apstrakciju.

Edgar Degas (1834-1917)

Umjetnost Degaa je bila znatno pogodjena očnom bolešću, makularnom degeneracijom, koja predstavlja postepeni gubitak vida u centru mrežnjače. Dakle, Degas je zadržao periferni vid, ali nije imao centralnu oštrinu slike. Ova bolest se javila u njegovoj 35. Godini života i postepeno se pojačavala u sledećih 50 godina. Sa 36 godina, bio je prisiljen da radio od kuće, jer nije mogao da podnese jaku svjetlost. Sa 39 je prihvatio svoj gubitak vida, smatrajući ga neminovnim. Kako se njegov vid pogoršavao, on je prešao sa slikanja uljanim bojama na pastel i njegova nemogućnost razlikovanja boja utiče na kolorit. Ako se pogledaju njegove ranije slike, primijetićemo da su uradjene s velikom preciznošću i puno detalja, dok njegova kasnija djela to ne pokazuju. Poslednja djela ne prikazuju nikakve detalje lica I odjeće, i poznat je upravo zbog stila u kasnijim djelima. Kada je njegova vizija sasvim oslabila, on se okrenuo skulpturama.

Degas je svoje djelo “Žena koja se češlja” završio 1886. godine. Sredinom ‘80 je prvi put primijetio da ima probleme s vidom.

Kada je završio djelo “Žena koja suši kosu” vid Edgara Degasa je opao na 20%. Nakon 1900. godine opažamo da njegova dalja djela ne prikazuju detalje lica ili odjeće.

Claude-Oscar Monet (1840-1926)

Moneova očna bolest je zapravo imala velikog uticaja na francuski impresionizam! Monet je bio dignostifikovan sa kataraktom,u svojoj 72. godini (1912), ali je njegova bolest vjerovatno počela mnogo ranije. Može se vidjeti postepena promjena u njegovom radu, postoji dosta zamagljenosti i mnogi detalji su izgubljeni. Ljudi sa kataraktom ne mogu jasno vidjeti ljubičastu I plavu, pa se to odražava u njegovom slikarstvu,I boje postaju pojačano žute I braon, upravo onako kako ih doživljava većina ljudi s dijagnozom katarakte.  U 78. godini života, on priznaje da više ne slika sa istom tačnošću, crvenu vidi kao braon, rozu isprano, a srednje jaki I niže tonove uopšte ne primjećuje. U 82. godini bio je skoro slijep, i mogao da vidi samo svjetlost, bez formi I boja. Godinu kasnije je imao I operaciju na desnom oku koja mu je povratila mogućnost vidjenja plave boje, koju je sada video toliko jasno da nije mogao podnijeti svijetlinu, zbog čega je nosio naočare sa žućkastim staklima.

U poslednje 4 godine njegovog života, završio je ciklus Lokvanji, I mnoge od njegovih slika prikazuju meke,pune, plave I ljubičaste tonove.

Claude Monet je naslikao ovu sliku iz ciklusa lokvanji 1899. Njegovi problemi sa kataraktom nisu počeli do 1912.

Kontrastno prvoj slici, ovdje možemo vidjeti istu scenu,naslikanu izmedju 1918 i 1924. godine. kada su efekti katarakte bili najizraženiji. Slika “Japanski most” znatno se razlikuje od Moneovih prethodnih dijela,prvenstveno po koloritu.

Ovo je još jedna od slika iz ciklusa lokvanji, nastala u kasnom stadijumu Monetove katarakte. Primjećujete zelene refleksije!

Edward Munch (1863-1944)

1930 godine, kada je imao 66 godina, Much je dijagnostifikovan sa intraokularnim krvarenjem u desnom oku. Unutar oka, krv se skupljala u vidu različitih oblika, tačkica I mrlja koje su blokirale njegov jasan vid. On je desnim okom vidio nešto što je ličilo na ptice I koncentrične krugove, pa je to vjerno prikazivao I u njegovim djelima.

Iako u djelima Degasa i Moneta možemo primjetiti oftalmološke probleme, Munch je jedinstven jer je dao vjerne prikaze vidjenja bolesnim okom. Mjesecima je pokušavao da dočara šta vidi, da dokumentuje kako vidi osoba sa intraokularnim krvarenjem. On se oporavio nakon nekoliko mjeseci I vratio stilu I bojama ranijeg slikarstva.

Ova slika predstavlja Munchov prikaz slijepe mrlje (skotome), tj. način na koji je on vidio u periodu očne bolesti. Djela iz 1930 se danas čuvaju u Munchovom muzeju u Oslu.

Ovo je još jedna od slika nastalih u periodu od 1930 do 1931. godine “Povrijedjeno oko”.

Rembrandt van Rijn (1606-1669)

Mnogi naučnici vjeruju da je Rembrandt imao stereo sljepilo ( lijevo I desno oko ne vide isto) jer mnogi njegovi autoportreti prikazuju njegove oči kako gledaju u različitim pravcima, kao na slici Autoportret mladog čovjeka.

Rembrandt “Autoportret mladog čovjeka” iz 1628. godine

Ovaj nedostatak je mogao da stvori problem s dubinskom percepcijom, ali je takodje mogla pomoći Rembrandtu da postane vrlo svjestan svijetlosnih kontrasta, sijenki kao I ostalih detalja koji su mu pomogli da ocijeni rastojanja, dubinu I prikaže realistični trodimenzionalni svijet na platnu.

Jedna od najpoznatijih Rembrandtovih slika je Noćna straža, najviše cijenjena zbog efektivnog korišćenja svijetla, dubine, sijenke i prikaza kretnje koju je prikazao na platnu.

Rembrandtova slika, “Noćna straža”, nastala 1642. godine